Posted by Katarina Fajfar
on March 18, 2025
Uporaba krema sa zaštitnim faktorom SPF jedna je od glavnih strategija za sprječavanje nastanka različitih kožnih prevalencija uzrokovanih ultraljubičastim zračenjem (UV). Unatoč porastu upotrebe pripravaka za zaštitu kože, prevalencija nekih bolesti povezanih s izlaganjem suncu, osobito malignog melanoma, i dalje raste.
U posljednjem stoljeću razvijeno je mnogo zaštitnih spojeva koji štite od UV zraka. Poznamo više tipova elektromagnetskog zračenja. Ultraljubičasto zračenje sastoji se od 3 valne duljine, i to UVA zraka, koji emitiraju valnu duljinu 320-400nm i koje ozon ne apsorbira, UVB zraka u valnoj duljini 290-320nm, koje djelomično apsorbira ozon, te UVC zraka koje zaustavlja ozon. UVA i UVB zrake mogu proći epidermis i pritom uzrokovati nastanak reaktivnih kisikovih spojeva (ROS), oštećenja DNA, lipida i proteina, aktivaciju upalnih medijatora, degradaciju tkiva,..
Koje vrste UV filtera poznajemo?
Kako se zaštititi od UV zraka? Korištenjem krema za sunčanje koje sadrže kozmetičke sastojke nazvane UV filteri. Trenutno se koriste dva tipa UV filtera, i to fizički i kemijski, koji minimiziraju prethodno navedene učinke izlaganja UV zračenju.
Fizički ili anorganski filteri apsorbiraju, raspršuju i odbijaju UV zrake, dok ih kemijski ili organski filteri apsorbiraju. Apsorbiranu svjetlost UV filteri pretvaraju u toplinu i infracrveno zračenje. Organske UV filtere koji apsorbiraju UV zrake dijelimo na derivate PABA (PABA, etilheksildimetil PABA), derivate cimetne kiseline (etilheksilmetoksicinamat, oktilmetoksicinamat), derivate salicilne kiseline (etilheksil salicilat, homosalat), derivate kafre (3-benziliden kafra, 4-benziliden kafra), oktokrilene, derivate triazina (etilheksil triazon), derivate benzofenona (oksibenzon (BP-3), sulizobenzon) i derivate dibenzoilmetana.
Među fizičke UV filtere koji apsorbiraju, odbijaju i raspršuju UV zrake ubrajamo cinkov oksid i titanov dioksid. Kreme za sunčanje uglavnom su mješavina više različitih organskih i fizičkih UV filtera, jer time postižemo širokospektralnu zaštitu.
Koje su razlike između kemijskih i fizičkih UV filtera?
| KEMIJSKI UV FILTERI | MINERALNI UV FILTERI |
|
|
Sada prelazimo na osjetljiv dio objave, jesu li UV filteri zaista toksični?
Primjećujem da se potrošači sve više osvještavamo koliko je važno znati što stavljamo na svoju kožu. Postali smo izbirljiviji glede proizvoda, ali i sastojaka za koje želimo ili ne želimo da budu dio našeg proizvoda. Ne znam bih li rekla da je dobro ili loše što danas na internetu možemo pronaći gotovo sve. Zbog raznih foruma i blogova, nepodržanih znanstvenim dokazima, potrošači su počeli vjerovati da su kemijski UV filteri toksični, da su hormonski disruptori, da blokiraju sintezu vitamina D, a neki su zaključili da je manje štetno da ih opeče sunce nego da koriste kreme sa zaštitnim faktorom SPF.
A sada, idemo razmotriti sve te tvrdnje jednu po jednu.
”Kemijski UV filteri su toksični.”
Što znači da su toksični? Činjenica je da ta tvrdnja privlači pažnju. Vjerujem da ako je sada ne objasnim, ostat će vam u glavi do sljedećeg puta kad budete kupovali kremu za sunčanje i sjetit ćete se da su kemijski filteri toksični. S takvom informacijom u glavi, naravno da biste potražili neki članak koji podržava tu teoriju i gotovo sam 100 % sigurna da biste pronašli članak koji bi potvrdio vaše pretpostavke. Ili bi potvrdio vaše pretpostavke jer ste čitali selektivno. Pa, za minutu ćemo doći i do toga. Je li neka tvar toksična u velikoj mjeri ovisi o načinu na koji smo toj tvari izloženi i u kojim količinama. Dobar primjer su lijekovi – uzmimo za primjer paracetamol, koji je u Lekadolu. Paracetamol je u niskim koncentracijama izvrstan jer djeluje protuupalno i snižava temperaturu – dakle ima terapijski učinak. U visokim koncentracijama postaje toksičan. Dakle, doza određuje toksičnost tvari. Isto je i s UV filterima. UV filteri u koncentracijama koje su dozvoljene za upotrebu u kozmetici potpuno su sigurni s obzirom na dermalni način primjene.
”UV filteri su hormonski disruptori.”b>
Ovu izjavu obožavam. Na UV filterima napravljeno je mnogo studija, sve s ciljem da se dokaže njihova sigurnost. Sjećaš li se da sam prije nekoliko redaka spomenula selektivno čitanje? Pa, pogledajmo kako to izgleda. Svi podaci su preuzeti iz iste studije!
Primjer 1 – selektivno čitanje:
”Mnoge studije navode etilheksilmetoksicinamat kao endokrini disruptor jer može djelovati na endokrini sustav na više razina. In vivo i in vitro studije navode da OMC ima estrogenu aktivnost, a utječe i na količinu testosterona i estradiola.”
Što saznajemo iz ovog odlomka? Da je etilheksilmetoksicinamat (najčešće korišteni kemijski UV filter koji se nalazi u čak 80 % krema za sunčanje na tržištu) hormonski disruptor. Za nekoga tko je već gotovo uvjeren da su UV filteri toksični, to je dovoljna potvrda koju će rado proširiti među prijatelje i poznanike. Svi će izbjegavati etilheksilmetoksicinamat, iako ne znaju točno zašto i kako bi trebao djelovati kao hormonski disruptor.
Primjer 2 – kritičko čitanje:
”Mnoge studije navode etilheksilmetoksicinamat kao endokrini disruptor jer može djelovati na endokrini sustav na više razina. In vivo i in vitro studije navode da OMC ima estrogenu aktivnost, a utječe i na količinu testosterona i estradiola. Studija je provedena na štakorima koji su peroralno izloženi 57,5 mg OMC na 20 g tjelesne mase.”
Što saznajemo iz ovog odlomka? Članak se nastavlja i navodi da su podaci iz studije na štakorima koji su hranjeni enormnim količinama ovog UV filtera. Mislim, ne jedemo kremu za sunčanje žlicom. Jesu li ti podaci uopće relevantni s obzirom na to da smo UV filterima izloženi samo dermalno? Mnoge studije ipak ukazuju na povezanost između sve veće upotrebe kozmetičkih proizvoda s tim spojevima i pojave endokrinih i razvojnih poremećaja. Međutim, moramo biti svjesni da većina studija navodi toksične učinke UV filtera u koncentracijama koje su znatno veće od onih s kojima možemo doći u kontakt u okolišu ili putem same primjene. Studije su uglavnom provedene na životinjama i podatke iz studija na životinjama ne možemo jednostavno ekstrapolirati na čovjeka.
”Kreme za sunčanje blokiraju sintezu vitamina D”
Otkad je upotreba krema za zaštitu od sunca u porastu, dobile su mnogo zagovornika, ali i mnogo protivnika. Protivnici krema za sunčanje tvrde da one blokiraju sintezu vitamina D, koji je nužan za naše zdravlje. Postoje i ekstremni protivnici koji tvrde da je upotreba krema za sunčanje štetnija nego nezaštićeno izlaganje suncu.
Vitamin D3 može se proizvoditi u koži kada smo izloženi ultraljubičastom zračenju B (UVB), stoga je moguće povećati snižene razine vitamina D3 izlaganjem UVB zrakama. Tijekom izlaganja sunčevoj svjetlosti, zračenje valne duljine 290–315 nm prodire u kožu. Većina tog UVB zračenja apsorbira se u epidermisu, stoga se pri izlaganju sunčevoj svjetlosti većina vitamina D3 proizvodi u koži, u živim stanicama epidermisa.
Računamo da, ako koristimo SPF50, to blokira otprilike 96 % UV zračenja, zar ne? To znači da može proći samo 4 % UV zračenja, što znatno smanjuje mogućnost sinteze vitamina D. Ali zapitajmo se i koliko kreme za sunčanje zapravo nanesemo na tijelo? Koliko dijelova kože ostavimo izloženima, potpuno bez zaštite osim lica? Površina kože na licu je vrlo mala i sinteza vitamina D na tako maloj površini, kao što je lice, zanemariva je u usporedbi s tijelom. Budimo realni, na tijelo nanosimo tako male količine kreme za sunčanje da je pitanje imamo li zaštitni faktor SPF 5. Dakle, sa SPF 5 smo otprilike 80 % zaštićeni od UVB zračenja. Možda se to čini puno, ali ovaj put može proći čak 20 % UVB zračenja do kože! A da i ne spominjemo dijelove tijela koje obično uopće ne mažemo. Svi dijelovi kože koji nisu zaštićeni omogućuju 100 % prolaz UVB zračenja i tako sintezu vitamina D, ali i povećane mogućnosti za nastanak raka kože. Upotreba kreme za sunčanje za svakodnevnu zaštitu od sunca ne ugrožava sintezu kožnog vitamina D, čak i ako se krema koristi u predviđenim količinama (2mg/cm2).
Blog je nastao u suradnji s Cosmedoc.si